NIKOLINA FILOZOFIRA






























Jučer sam postavila ovu objavu na svoj story i javio mi se jedan dečko sa svojim mišljenjem kako ljudi baš i idu u gym kako bi sredili glavu i izbacili negativnu energiju iz sebe.
To me odmah navelo da krenem malo filozofirati i pomnije razmišljati o tome.

Mislim, može se sad naljutiti tko god hoće, ali onaj tko ima isto ili slično mišljenje, da gym riješava negativnosti koja se nakuplja u tijelu, znači da još uvijek duboko u sebi ima neriješene stvari koje ga muče, ne želi si ih priznat i fokusirao se na nešto drugo, samo kako bi što manje mislio o tome što ga zaista muči. There, I said that.

To je isto kao kad ljudi kažu da svoju ljutnju usmjeriš u stvaranje nečeg drugog. Tipa, u izgradnju karijere. Ali, hoće li ta ljutnja zaista nestati?

Usmjeri ti svoju ljutnju u izgradnju karijere, posla, mišića u gymu, čega god hoćeš. A kad postigneš taj svoj cilj, hoće li zbilja iz tebe nestati ona tuga zbog smrti voljene osobe? Hoće li nestati ona ljutnja na roditelje jer smatraš da ti u djetinjstvu nisu pružili ono što ti smatraš da su trebali? Hoće li nestati onaj osjećaj ljubomore zbog kojeg misliš da netko ima više od tebe ili je po nećemu bolji od tebe?  

To će te i dalje čekati jer...

UVIJEK SE TREBA RIJEŠAVATI UZROK, NE PROBLEM.

Ako si ljut, zašto si ljut? Na koga si ljut?
Ako osjećaš ljubomoru, osvijesti ju. Priznaj samome ili samoj sebi da si ljubomoran/a.
Ako postoje neki događaji iz prošlosti za koje znaš da su ti jako teški, priznaj ih samome/oj sebi.

PRIZNANJE JE POLA PUTA.

Svatko od nas se kroz život suoči s nekim događajima, ljudima i situacjama koje nas pogode emocionalno. I to nas mijenja kao osobe i to je normalno. Tako rastemo. Ali rastemo samo ako osvijestimo, priznamo samima sebi koliko nas je pogodilo i ako oprostimo sebi i drugima koji su nas povrijedili. A to je mentalni rad, a ne fizički. To se ne riješava odlaskom u gym, već zavirivanjem duboko u sebe. U protivnom ostaješ zatočen u svom vlastitom unutarnjem kavezu.

Jer da se takve stvari riješavaju odlaskom u gym, shopping, kod frizera, odlaskom na putovanje, izgradnjom karijere i slično, tada bi svi bili sretni, veseli, zadovoljni, puni ljubavi i mira prema sebi i drugima.  

Ja bih to opisala ovako, kako sam odgovorila i njemu: ajmo reć da se ja posvađam s mamom, jako me naživcirala i naljutila. I sad, umjesto da nešto polupam doma, još se više idem svađat s njom, ili odem u svoju sobu i ostatak dana mozgam o toj svađi - otići ću u gym i ispuhat ću se. I nakon toga ću se zaista osjećat bolje, već sutra ćemo izgladit tu svađu i krenut dalje. To su neke površne svađe koje ne ostavljaju traga na tebi i ubrzo ih se nećeš ni sjećat.

Ali s druge strane recimo da imam manjak samopouzdanja i vjere u sebe. Odlazak u gym će mi pomoć ako imam manjak samopouzdanja po pitanju izgleda. Ali ako imam manjak samopouzdanja po pitanju objavljivanja na društvenim mrežama, onda moram počet objavljivat na društvenim mrežama.

Ako su mi roditelji cijeli život govorili da nikad ništa od mene, da sam propalitet, ako sam uvijek ja za sve bila kriva u obitelji, ako sam slušala kako je ovo ili ono nemoguće, mogu ja otić u gym, izgradit tijelo na kojem će mi se svi divit i reć: "ja imam samopouzdanja".
Imam li ga zaista? ALI ZAISTA?
Ili je to prikrivanje nedostatka istog?

Moj zaključak, da ne duljim više, jest da se najveće promjene događaju kad radiš na sebi iznutra, na svojim mislima, strahovima, kada se preispituješ i na taj način skidaš slojeve sa sebe. Sve ostalo je zavaravanje, koje ti može pomoći ali nije najvažnije, najiskrenije i nije potpuno.


Love, 
Nikolina

Comments

  1. Jako divan post i predivno si sve ispisala. Odusevila si me <3

    https://iamioannes.blogspot.com/

    ReplyDelete

Post a Comment